Opis artikla
Solfeggio definiramo kao predmet na kojem se stječu intonacijska i ritamska znanja i umijeća potrebna za razumijevanje glazbene strukture. Razumjeti glazbenu strukturu znači, s jedne strane, biti u stanju zapisati notama auditivno prezentiranu ili samostalno stvorenu glazbu i, s druge, »čuti u sebi«, misaono pretvoriti u zvučanje notama zapisanu glazbu toliko da se, po potrebi, rezultat tog slušanja u sebi i glasno otpjeva. Stjecanju i uvježbavanju tih intonacijskih i ritamskih znanja i umijeća u nastavi solfeggia služe aktivnosti slušanja i aktivnosti pjevanja: diktati, rad na modulatoru i ritamskim tablicama, pjevanje glazbenih primjera.
Čemu služi pjevanje glazbenih primjera?
Za razliku od pjevanja pri radu na modulatoru i pjevanja (koliko ga već ima) pri diktatu, pjevanje glazbenih primjera nije samo (još jedna) AKTIVNOST VJEŽBANJA u nastavi solfeggia, nego je, u prvome redu, PRIMJENA, te, iz toga, VERIFIKACIJA, PROVJERA stečenoga znanja i umijeća.
Pjevanju glazbenoga primjera možemo pristupiti tek onda kad smo mu dorasli, a to u nastavi zapravo znači da primjere treba birati prema razini znanja i umijeća učenika - prema načelu primjerenosti i akceleracije. Pjevanje preteškoga primjera temelji se nužno na pokušaju i pogrešci, a sam se primjer pri tom od SREDSTVA, pretvara u CILJ: umjesto da na njemu iskušavamo, provjeravamo svoje umijeće, mi smo prisiljeni učiti ga — premda najčešće nije vrijedan toga truda. Tu se, međutim, javlja još jedna nijansa.
Pjevati se mogu didaktički glazbeni primjeri i tzv. »primjeri iz glazbene literature«. Dok je kod prvih riječ o osobitim, ciljano sastavljenim vježbama - poput etida u nastavi glazbala - ovi drugi su citati: dijelovi, ulomci, melodije, teme iz glazbenih djela. U tu, drugu se kategoriju ubrajaju i pjesme (narodne i druge).
Didaktički glazbeni primjer služi samo i isključivo tome da se na njemu (ili: s pomoću njega) provjeri eventualno, uvježba neka intonativna ili/i ritamska pojava. Kako neke osobite glazbene vrijednosti obično nema, njegovo »dotjerivanje«, učenje napamet, ili zadavanje za domaću zadaću (!), gubitak je dragocienog vremena. Didaktičkim rječnikom: didaktičkim glazbenim primjerom, dakle, intonacijskom ili/i ritamskom vježbom ostvaruje se samo formalno-funkcionalni zadatak nastave.
Nasuprot tome, primjer iz glazbene literature sam je po sebi vrijedan da ga se nauči i pamti - ako ne baš svaki put zbog velike umjetničke vrijednosti i mogućeg estetskog djelovanja - onda jednostavno radi informacije: njega treba znati jer je to znanje prvi korak k upoznavanju cijeloga djela. Ako je, k tome, riječ i o umjemički vrijednom djelu, onda se svemu pridružuje i spomenuti estetski učinak. Uz formalno-funkcionalni zadatak - kojeg ispunja jednako uspješno kao i didaktički glazbeni primjer - primjer iz glazbene literature ostvaruje, dakle, i materijalni zadatak nastave, te djeluje i na razvoj glazbenoga ukusa. Ako svemu dodamo i to da će učenici biti motiviraniji za pjevanje prave glazbe nego za pjevanje vježbi, postaje jasno da u nastavi treba dati prednost primjerima iz glazbene literature. Štoviše, nije pretjerano tvrditi da svu aktivnost pjevanja u solfeggiu treba temeljiti na pravim glazbenim primjerima. Didaktički glazbeni primjeri-vježbe mogu se gotovo sasvim isključiti iz nastave, odnosno, mogu se svesti na ono što je učitelj u stanju improvizirati na licu mjesta. Iz toga pak, dalje, slijedi, da su za solfeggio mnogo korisnije zbirke primjera iz literature negoli zbirke vježbi. Kako nastava solfeggia u nižoj glazbenoj školi ima otprilike 420 sati, zbirka 999 glazbenih tema iz glazbene literature za solfeggio u osnovnim glazbenim školama s više od dva primjera po nastavnome satu, više nego uspješno pokriva nastavne potrebe u tome pogledu. Brojka 999 ipak je samo za 1 manja od 1000! Pretvaranje tisuće u devetstodevedeset-devet poznati je marketinški trik psihološkog (ali ne i stvarnog) snižavanja cijene nekog artikla. Ovdje, dakako, nije riječ o tome.
Naslov zbirke na neki je način nastavak - gotovo bismo rekli - tradicije u pisanju zbirki te vrste:
Z. Kodály imao je zbirke od po 22, 33, 44, 55, 66,77, a zatim i 333 vježbe za pjevanje, a našoj su glazbeno-pedagoškoj javnosti poznate zbirke A. Markovića s naslovima 555 i 222 ...
Postupak
Bilo da je riječ o jednome ili drugome, svaki glazbeni primjer treba najprije otpjevati a vista, u gotovom obliku, onako kako piše, sintetički: abecedom u apsolutnoj, solmizacijom u relativnoj metodi, odnosno, kasnije, neutralnim slogom pa i s tekstom ako ga ima. Pri tome, prvom, a vista-pjevanju ne treba ispravljati svaku pogrešku, štoviše, treba tolerirati pojedine nepre-ciznosti u korist cjelovitosti izvedbe. To je važno stoga što se samo tako a ne upornim i stalnim anahtičkim pjevanjem primjera može vježbati a vista pjevanje. A vista pjevanju PRETHODIT ĆE samo osnovne pripremne radnje:
a) razgovor o tonalitetu
b) razgovor o mjeri, dogovor o kucanju/taktiranju, tempu
c) davanje intonacije
d) ukazivanje na 'teža' mjesta i - eventualno - njihovo izdvojeno uvježbavanje (samo s vremena na vrijeme, ne uvijek!).
Ako smo primjer otprve otpjevali korektno, s njime smo gotovi, pa je potrebno još samo ponoviti ga indivi-dualno dva do tri puta.
Ako primjer nije korektno otpjevan, prelazi se na analitički postupak' koji podrazumijeva:
a) čitanje ritamskim slogovima,
b) čitanje solmizacijom u ritmu (eventualno),
c) pjevanje abecedom/solmizacijom bez ritma i
d) pjevanje solmizacijom/abecedom u ritmu.
Ako je riječ o didaktičkom primjeru, obrada je završena. Kod primjera iz literature, slijedi: dotjerivanje, lijepo pjevanje, ukratko: izvedba u tempu s dinamikom, uz klavirsku pratnju. Nakon toga, učenicima ćemo dati točne podatke o skladbi koju smo pjevali: - To što smo pjevali, bila je druga tema iz 1. stavka Male noćne muzike, Wolfganga Amadeusa Mozarta. Povremeno, prema mogućnostima, aktivno će se odslušati original!
Dr. Pavel Rojko
Ostale informacije
